Stidim se današnjeg SDP-a, kao jedan od osnivača ove partije u najtežim ratnim danima. Djelo časnog čovjeka Nijaza Durakovića, istinskog vođe, jučer je prodano u bescjenje. I to kome? Sljedbenicima presuđenog udruženog zločinačkog pothvata /termin koji koristi Haški tribunal/
Prodano za premijersku i nekolike ministarske fotelje. Prodano pod auspicijom zastupnika najcrnjih evropskih križara koji čine sve da unište posebno bošnjački narod, ali i ostale patriote bosanskohercegovačke. A umet bošnjački hrče li, hrče… Nije drugačije bilo ni 1992. godine.
Sramna prodaja države u ruke Dodiku, a Federacije Čoviću znači samo jedno: da je ovjeren i u praksi treći entitet, a da je velikosrpski državni projekt počeo svoje djelovanje neskrivenim Dodikovim najavama o izvođenju policijskih jedinica na entitetsku crtu!
Plašim se da uljuljkani Bošnjaci izginuše u kritikovanju SDA, a da niko ništa ne čini, niti prstom da mrdne u situaciji trijumfa neočetnika i neoustaša, potpomognutih evropskim i američkim desničarima, a u kolu što je najžalosnije sa SDP-om BiH?!
Stidim se socijaldemokrata koji su zaigrali opasnu igru s fašistima koji moj rodni Mostar drže i dalje podijeljenim. Golema sramota nadvila se nad moju domovinu. U šta smo trošili vrijeme Nijaz, Bogi, Skenderagić, Tanja Ljujić…
Za sitniš nas ovi praktični konzumenti politike kao vlastiti bankomat prodaše.
